Povijest obrtništva

Riječ ‘Craft’ dolazi od engleske riječi za ‘snagu’ ili ‘vještinu’ koja potječe od stare engleske riječi craeft koja dolazi od stare germanske riječi (kraft) za snagu, a znači “vještina planiranja, izrade, izvođenja” i “zanimanje ili obrt koji zahtijeva vještinu” i zanat, a obuhvaća predmete koji proizlaze iz primjene tih vještina.

Svaka civilizacija razvila je svoje vlastite zanate i pojam se može primijeniti na brojne aspekte istih. U okviru ovog članka pojam se primjenjuje samo na ručne radove uključujući keramiku i obradu metala, ali treba imati na umu da je pojam jednako primjenjiv na pisanje i druge oblike izražavanja.

Zanati u antičkom svijetu i po svojoj namjeni i po načinu izrade bili su raznoliki kao i kulture iz kojih su proizašli. U staroj Mezopotamiji proizvodilo se i po narudžbi države i privatno. Već 6500. godine prije Krista, laneni tekstili bili su u upotrebi u regiji poznatoj kao Tepe Sabz (današnji Iran), a lan su tkali i privatnici i državni radnici prije uspona vune. Iz grada Ura imamo Sumerski ratni standard i standard mira, koje je naručivala država, a izrađivali su ih obrtnici koji bi danas bili poznati kao državni službenici.

U isto vrijeme, međutim, bilo je mnogo privatnih obrtnika koji su stvarali vlastita, osobnija, djela (također već 6500. godine prije Krista, iz tog vremena je pronađena keramika) kao što je kip „Ovan u žbunju“ (Ram Caught In A Thicket) iz Ura c. 2800. pr. Kr., složeni komad sastavljen od školjki, lapis lazulija i zlata koji prikazuje ovna (ili kozu) koji se bori da se oslobodi iz žbunja. Dok su Sumerani standardno izrađivali utilitarna djela koja pričaju o kulturi u miru ili ratu, komadi poput Ovna u žbunju, često su prikazivali prizore iz svakodnevnog života ili simbolične prikaze bogova jer se nagađalo da je kip Ovna simbolizirao muški energetski princip boga Tammuza uhvaćen u “šikaru” ženskog božanstva Inanne/Ishtar. Inanna/Ishtar se redovito prikazivala kao božica koja svoje ljubavnike zarobljava u mrežu poteškoća.

Već 6200. godine prije Krista bakar se topio u Anadoliji na jugu mezopotamske regije te je postajao sve dostupniji. Na kraju će se pokazati kao sve vrjednija roba za trgovinu i za domaću upotrebu.

U starom Egiptu najvažniji obrtnici bili su kovači metala koji su proizvodili zdjele, vaze, šalice, kipove i figurice, čak i mačeve i bodeže, koji se danas mogu vidjeti u muzejima diljem svijeta. Kovači su radili prvenstveno u bakru koji se kopao na Sinajskom poluotoku sve do Srednjeg kraljevstva (2040.-1782. pr. Kr.) kada je uvedena bronca (mješavina bakra i kositra), a kositar je dolazio s brda Elama jugoistočno od Babilona.

Bez sumnje, najrasprostranjeniji metal u starom Egiptu bilo je zlato koje se u obilju vadilo iz stijena koje sadrže kvarc u istočnoj pustinji i južno od Egipta u Nubiji i Sudanu. Čuvena Tutankamonova grobnica, koju je otkrio Howard Carter ranih 1920-ih godina, najbolji je dokaz o brojnim upotrebama u koje su kovači mogli staviti zlato od ukrašene posmrtne maske i lijesa do šalica, narukvica i nakita pronađenog u grobnici. Prema povjesničaru Herodotu, egipatski kovači metala bili su poznati kao najvještiji zanatlije na svijetu i njihova preživjela djela svjedoče o istinitosti Herodotove tvrdnje.

Obrt u staroj Grčkoj dostigao je vrhunac u proizvodnji keramike (od grčke riječi ceramos za ‘mokra glina’) koja je bila jedna od glavnih grčkih državnih industrija, kao i djela koje su obrtnici proizvodili. Proizvodnja grčke keramike započela je na otočnom kraljevstvu Kreta oko 2500. godine prije Krista, o čemu svjedoče arheološki nalazi u Knossosu i Gortynu. Najpoznatiji stil keramike bio je stil crnih figura koje su crtane na zemljano-crvenoj pozadini (ili obrnuto u stilu crvene figure) kako bi ispričale priču u linearnom obliku.

Te su priče mogle varirati od mitoloških priča do osobnih obiteljskih narativa, a najpoznatiji pjesnik koji im se divio, bio je John Keats u svojoj Odi o grčkoj urni u kojoj veliča vrline “još nerazjašnjene nevjeste tišine” i žudi za vječnom mladošću. Ostale keramičke posude bile su amfore korištene prvenstveno za vino i feničke posude Tanit i Elissa koje je 1999. godine otkrio Bob Ballard. Hidrija (upotrebljavana prvenstveno za vodu) i krater bili su dvije druge vrste keramičkih proizvoda. Krater je bio široka obrubljena posuda od keramike, podržana kratkim cilindrom na bazi; oba oblika i danas su u upotrebi kao vaze i zdjele za miješanje.

Rimljani su se oslanjali na kulture koje su bile poznate po obrtništvu kako bi stvorili lijepa umjetnička djela, ali su se, kako je to odgovaralo njihovoj pragmatičnoj prirodi, isticali u zanatima koji su bili više utilitaristički nego estetički. Najveći majstori starog Rima bili su vodoinstalateri (od latinskog plumium za olovo) koji su kovali velike cijevi koje su dovodile vodu u i iz grada Rima i obližnje Ostije i zidari koji su oblikovali kamenje koje je služilo za izgradnju cesta, zgrada i hramova. Od Galicije, Španjolske do Triera, preko Njemačke pa sve do Egipta, umijeće rimskih graditelja i danas se može vidjeti na cestama koje se još uvijek mogu koristiti i akvaduktima koji se protežu diljem Europe.

U prvom tisućljeću prije Krista, Fonecijanci su slali svoje brodove preko Atlantika na ono što će postati engleskim otocima kako bi natovarili velike količine kositra koji bi se pomiješao s bakrom Mediterana i stvorio broncu. Nejasno je zašto Feničani nisu kopali s brda Elam, kao što su to činili Egipćani. 200. godine prije Krista proizvodnja željeza u keltskom svijetu, počevši od područja sada poznatog kao Cornwall, doživjela je značajan procvat i željezno doba promijenilo je svaki aspekt života onih koji su živjeli u keltskim zemljama i šire.

Zanati su bili sastavni dio života ljudi. Još važnije, možda su bili izraz kulture i života ljudi u određenom vremenu. Arheolozi redovito izvještavaju da keramiku u svojim nalazima cijene iznad zlata, srebra ili drugog dragocjenog blaga jer keramika govori najtočniju i najiskreniju priču o svakodnevnom životu na nekom mjestu. Ljudi iz prošlosti, baš kao i oni danas, nisu uvijek vodili živote velikih avantura ili uzbuđenja, ali su ipak imali priče o velikoj strasti i trajnoj fascinaciji. Te su priče ispričane kroz radove koje su izrađivali. Danas, mnogo tisuća godina kasnije, još uvijek se možemo čitati te priče i diviti se djelima ranih obrtnika.